Galebarenje: od sunčanih plaža do Menčetićevih stihova

Kad se spomene riječ galebarenje, svatko u Hrvatskoj zna da je riječ o Dalmaciji i njezinim osebujnim ljetnim običajima. To je specifična vještina zavođenja stranih turistkinja koja se u dalmatinskim mjestima prenosi gotovo kao neformalna kulturna baština – s koljena na koljeno, ili bolje rečeno, sa starijeg majstora na malog šegrta. Galebarenje je zapravo kombinacija lokalnog šarma, preplanule kože, sitnih i krupnih laži te solidne fizičke kondicije, jer pravi galeb u sezoni dnevno prehoda kilometre obale tražeći svoj „ulov“.

Ljeto je kratko, žena mnogo, a galebarenje nažalost ili nasreću, polako izumire / Ilustracija Nik Titanik

Zašto se to zove baš galebarenje, nitko sa sigurnošću ne zna, ali ime savršeno pristaje: baš poput pravih galebova koji kruže i motre plijen prije nego slete na njega, dalmatinski galebi pomno snimaju teren, raspituju se kod recepcionera i konobara, procjenjuju koja je sama, koja je s partnerom i koliko je taj partner zapravo prijetnja. Njihova prva faza je izviđanje, a zatim slijedi arsenal priča i identiteta sve samo da bi turistkinja, ganuta pričom i suncem, popustila njihovu šarmu. Jer, ljeto je kratko, žena mnogo, a galebarenje, nažalost ili nasreću, polako izumire.

Mediteranski folklor zavođenja: galeb kao lokalni junak

Galeb je obično mladić preplanule kože, često s pažljivo uređenom frizurom, brkovima i sunčanim naočalama, odjeven u laganu majicu ili košulju raskopčanu do pola, kako bi istaknuo svoj pažljivo izražen torzo. Njegov je hod opušten, gotovo ležeran, ali istovremeno samouvjeren i pomalo teatralan, s pogledom koji stalno skenira okolinu u potrazi za potencijalnim stranim turistkinjama. Nerijetko će imati i kakav zlatni lančić, tetovažu ili sat, kao suptilne znakove statusa i šarma. Govor mu je pun humorističnih dosjetki i šarmerskih fraza, često miješanih s nekoliko stranih riječi koje zvuče egzotično, a služe da ostavi dojam svjetskosti. Ukratko, galeb je spontani koktel muškosti, opuštenosti i vječne igre zavođenja.

Promatrano antropološki, galebarenje nije samo individualna praksa zavođenja stranih žena, nego i društveno prihvaćen i gotovo ritualiziran oblik interakcije koji se razvija u specifičnom kontekstu ljetnog turizma, gdje se susreću lokalna zajednica i „privremeni stranci“. Etnološki, ono predstavlja vrstu kulturnog prijenosa i adaptacije: dalmatinski galeb koristi šarm, humor i izmišljene priče kako bi premostio razlike u jeziku i običajima, dok se pritom potvrđuje i lokalna slika o „morskoj“ muškosti — slobodnoj, snalažljivoj i hedonističkoj. Istovremeno, galebarenje ilustrira kako globalizacija i turizam utječu na mikrokozmos dalmatinskih mjesta. Tijekom ljetnih mjeseci javni prostor – plaže, rive i kafići – postaje poprištem kulturne razmjene, ali i suptilnog nadmetanja, gdje domaći mladići razvijaju složene strategije za uspostavljanje intimnih veza sa strankinjama. Ovaj fenomen stvara prepoznatljiv sezonski ritam lokalne svakodnevice i uključuje mrežu aktera: od konobara i recepcionera koji diskretno dojavljuju informacije, do starijih muškaraca koji prenose „znanje“ na mlađe.

Taj mediteranski folklor najviše se otkriva u svijetu dalmatinske zabavne pjesme, kao što to piše etnografkinja Ana Perinić Lewis u članku Galebi umiru pjevajući: Stereotipi dalmatinske zabavne ljubavne pjesme. U njezino istraživanje uključena su petorica dalmatinskih zabavnih pjevača: Mate Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Zlatan Stipišić Gibonni, Petar Grašo i Goran Karan, a analiza je usmjerena na određene motive: neuzvraćene ljubavi i ljubavne boli, žena koja objedinjuje vilinska i demonska svojstva, ljubavno rivalstvo i slično. Taj ranjivi dalmatinski momak koji voli, ljubi i plače zbog ljubavnih boli neodvojiv je dio galeba, gotovo kao nekih srednjovjekovnih trubadura ili pak dubrovačkih petrarkista.

Od dubrovačkih petrarkista do hotela s animatorima: kako je galeb nestao

Zapravo bi Šiško Menčetić, Džore Držić, Marin Krističević, Dominko Zlatarić, Mavro Vetranović, Dinko i Nikša Ranjina bili prikladni pragalebovi jer su, kao što to rade i suvremeni galebari, „u Dubrovniku krajem 15. i u 16. stoljeću motrili na Stradunu i u okolnim ulicama, na poljanama i na trgovima, na funjestrama i na balkonima svoje Laure pokušavajući doći do njihovih srca, patili, gorko i slatko, platonski i erotizirano, a pjevali im i dvostrukorimovane i metrički raznolike podoknice, pokušavajući ‘riješiti suprotnosti između zemaljske i nebeske ljubavi, između neodoljive težnje za srećom u ovom životu i racionalnog straha od smrti i vječnog prokletstva’“, kako to opisuje Vesna Muhoberac, koja pronalazi barem petnaestak Menčetićevih djevojaka i simpatija, malo manje Džore Držića, a zabilježene su i tuče i svađe zbog djevojaka među prvim dubrovačkim galebarima.

Galebarenje je gotovo nestalo s dalmatinske obale. Razloga za to ima više. Prije svega, turizam se znatno profesionalizirao i promijenio: umjesto kampova i obiteljskih pansiona u kojima su mladi Dalmatinci slobodno obilazili gošće, dominiraju hoteli s animacijom i organiziranim programima koji ostavljaju manje prostora za spontana poznanstva. Društvene mreže i aplikacije za upoznavanje premjestile su igru zavođenja s plaža i riva na virtualni teren, dok su masovni dolasci obitelji i starijih turista promijenili strukturu gostiju. Osim toga, uloga galeba danas zahtijeva više vremena, novca i jezika nego ikad prije — a mladi Dalmatinci sve češće ljeti rade sezonske poslove kako bi zaradili, umjesto da provode dane u ljenčarenju i šarmiranju turista. Tako su galeb i galebarenje, kao dio jednog specifičnog mediteranskog folklora, ostali više romantična priča iz prošlih desetljeća nego stvarnost današnje obale.

Suvremeni galebari o zavođenju

„Bilo je tu naših cura, ali znale su da ćemo ih prevariti kad dođe ljeto. Najviše je bilo Njemica i Čehinja.“ (Emil Talijančić, HRT)

„Naše more, vaše more. Vaše žene, naše žene.“ (Teofil Slojever, Večernji list)

„Tu kraj stina sam u svojim 20-ima operira, i puno lipe ženske čeljadi provea kroz škuribandu. Ma di neće past, oko njih agave, tamarisi, borovina, more šapuće, a one željne avanture i ljubavi.“ (Petar Škaro, Slobodna Dalmacija)

„Najgori su bili rastanci, srceparajući, tugaljivi, neki su se znali bacat teatralno i u more za brodovima. A s novim brodom dolazile su nove.“ (Stanko Marinković, Slobodna Dalmacija)

Pragalebari o ljubavi

„Blažena sva mista kada te gdi vidih, / Dni, noći, godišta koja te ja slidih. // Blažena ljepos tva, blažena tva mlados, / Pokli se meni sva darova za rados.“ (Šiško Menčetić, Blaženi čas i hip)

„Ovo, ja ku želim jakino srdačce, / ovo, ja ku velim i zovem sunačce. Jer kako ne može bez sunca biti cvit, / tač bez nje ja bože ne mogu bit na svit.“ (Šiško Menčetić,
Ovo ja ku želim jakino srdačce)

„Da meni veseli ne braniš pogled tvoj, / od koga ne želi dražu stvar život moj, / dike bih tve slavil pojući u pjesni / i vrijednos objavil od naše ljubezni, / neka tač ki moje spijevan’je bude štit, / poželi moć tvoje liposti gdi vidit, / i po tom da pravi: “Dostojna prem dika dostojno zatravi ovoga človika.” (Dominko Zlatarić, Pjesni razlike)

„Želim te po vas dan, moj dragi biseru, / Jak jelin kad žedan želi prić k jezeru. // Tve oči sunčane da budu lik mi dat / I skrovne me rane kriposno izvidat / Srid srca u meni, tvoj pogled ke stvori, / Tvoj pogled luveni, koji me umori.“ (Džore Držić, Pjesni ljuvene)